ODA ŽENAMA
Upravo čitam knjigu Yoni Shakti: A Woman’s Guide to Power and Freedom Through Yoga and Tantra Ume Dinsmore-Tuli i imam osjećaj da me ne vodi kroz stranice, nego kroz slojeve mene same. To je knjiga koja se čita tijelom. Polako. Ponekad s nelagodom, ponekad s olakšanjem, a najčešće s onim tihim ‘‘aha’’ trenutkom kad shvatiš da si cijelo vrijeme nešto znala, ali si prvi put daješ dopuštenje da to i osjetiš.
Čitanje ove knjige za mene nije potraga za znanjem, već skidanje prašine sa starog, zaboravljenog sjećanja; sjećanja da je tijelo mudro. Da je žensko tijelo u svim svojim oblicima, ritmovima i nesavršenostima, dovoljno. I više nego dovoljno.
Godinama smo učene da ljepotu tražimo izvana. U mjerama, u simetriji, u usporedbama. U tome koliko smo blizu nekoj zamišljenoj verziji ‘‘idealne žene’’. A rijetko, gotovo nikad, nismo učene da tu ljepotu osjećamo. Da je pronađemo u težini vlastitih bokova, u mekoći trbuha, u ožiljcima, u strijama, u vulvi koja ne izgleda kao na stranicama nekog udžbenika, nego kao stvarna, živa, naša.
Ova knjiga ne traži da naučim nešto novo o sebi. Ona me poziva da se vratim.
Vratim tijelu koje je dugo bilo objekt. Promatran, procjenjivan, popravljan. Tijelu koje sam znala kontrolirati, ali rijetko slušati. Tijelu koje sam često gledala izvana, kao da nije moj dom, nego projekt u nastajanju.
A onda se, polako, nešto mijenja.
Počinjem osjećati kako se ideja ljepote pomiče s površine prema unutra. Više se ne pitam: Je li ovo tijelo lijepo? Počinjem se pitati: Je li ovo tijelo život? Volim li ga na način na koji zaslužuje? Je li moje?
U svijetu u kojem je žensko tijelo neprestano oblikovano tuđim pogledima, prihvatiti vlastito tijelo postaje čin otpora. Ali i čin duboke nježnosti. Prihvaćanje nije odluka donesena jednom zauvijek, ono je praksa. Svakodnevni povratak. Svakodnevno ‘‘da’’ onome što jest i kako jest.
Biti žena ne znači odgovarati nekoj slici. Ne znači biti mekana kad se od tebe očekuje mekoća, niti snažna kad se snaga romantizira. Žensko tijelo ne postoji da bi bilo ugodno oku. Ono postoji da bi osjećalo, pamtilo, krvarilo, rađalo, uživalo, tugovalo, plesalo, starjelo.
Ljepota koju sve više prepoznajem nije uredna. Ona nije simetrična. Ona je često nepredvidiva i ponekad neugodna jer nas tjera da ostanemo prisutne i kad bismo najradije pobjegle iz vlastite kože.
Ljepota je u različitostima.
U tijelima koja nikada nisu ista.
U vulvama koje ne sliče jedna drugoj.
U bokovima koji nose povijest, u trbusima koji pamte i u grudima koje se mijenjaju kroz vrijeme.
Ne postoji univerzalno žensko tijelo. Postoje samo stvarna tijela, ona koja dišu, osjećaju i postoje izvan idealiziranih narativa. Dok čitam Yoni Shakti.. sve jasnije osjećam da prihvaćanje ženstvenosti ne znači idealizirati je. Naprotiv, znači dopustiti joj da bude sirova, kontradiktorna, ponekad kaotična. Znači dopustiti sebi da budem žena i onda kada nisam nježna, kada nisam ‘‘lijepa’’ prema nekom vanjskom mjerilu, i onda kada sam umorna, glasna, tiha ili nesigurna.
Možda je najveća laž i najveći teret koju smo naučile to da nešto s nama treba popraviti. A istina, barem ona koju sada osjećam je to da ne treba ništa popravljati. Samo slušati. Samo se vratiti tijelu kao mjestu mudrosti, a ne kontrole.
Prihvatiti ono što nas čini ženama ne znači romantizirati ženstvenost, nego je utjeloviti. Osjetiti je u kostima, u zdjelici, u dahu. Dopustiti sebi da budemo različite, jedna od druge, ali i od vlastitih prošlih verzija.
Ljepota, ona prava, ne traži da se smanjimo. Ona traži da se nastanimo u sebi.
I možda je upravo to ono čemu me ova knjiga najviše uči: da povratak tijelu je povratak u izvor. U mjesto gdje nikada nismo bile slomljene, samo zaboravljene. Da je prava ljepota upravo u tom trenutku kada prestanemo popravljati sebe i počnemo slušati. Kada se ponovno usudimo biti u tijelu, a ne iznad njega. Kada shvatimo da ono što nas čini ženama nikada nije bio problem, nego izvor snage koji smo tek sada spremne vidjeti.
