Morana, čuvarica kraja i početka
Kad se dani stanjuju, a svjetlost postane lomljiva poput leda na vodi, svijet polako mijenja ritam. Sunce se povlači niže, sjene rastu dulje, a zemlja počinje disati tiše. Tada započinje vrijeme Morane.
Najprije dođe tišina. Ne ona prazna, nego ona koja ima težinu i dubinu, kao snijeg koji prekriva tragove. Zvukovi postanu jasni, a zrak čist. Šume se ne opiru, rijeke se ne bune, polja se ne protive. Sve se povlači, znajući da je došao čas mirovanja.
U predajama se govori da Morana ne vlada silom, nego razumijevanjem ciklusa. Ona je gospodarica zime, ali i čuvarica granice. One granice između kretanja i stajanja, između daha i sna. Njezino lice blijedo je poput jutarnjeg inja, a pogled dubok i miran. Kosa joj poput tame pada preko ramena, a odjeća joj je satkana od magle, snijega i dugih noći. Gdje god se pojavi, svijet kao da se sklopi sam u sebe.
Pod njezinom vlašću vatra gori niže, ali traje dulje. Krv teče sporije, misli se smiruju, a život se povlači u dubinu, ondje gdje je siguran. Smrt koju Morana nosi nije oštra ni nagla. Ona dolazi kao zatvaranje očiju, kao san koji ne boli. U njezinu kraljevstvu kraj nije gubitak, nego prijelaz, tiha promjena oblika.
U dugim noćima, dok su se ljudi okupljali uz vatru, govorilo se da Morana hoda svijetom nevidljiva. Da sluša korake, dahove i misli. Govorilo se da prepoznaje one koji se boje tišine i one koji joj se znaju prepustiti. Prvima zima postaje teret, hladnoća, kazna. Drugima donosi jasnoću, osjećaj unutarnjeg reda, vrijeme u kojem možemo čuti vlastito srce.
Najdublji dio zime, onaj u kojem noć traje gotovo kao cijeli dan, smatrao se njezinim pravim prijestoljem. Snijeg tada škgruće pod nogama, zvuk je oštar i čist. Tad nam se čini kao da nam se zemlja obraća drevnim jezikom. U tom zvuku skriven je zakon svijeta: ništa ne može rasti bez prestanka, ništa ne može gorijeti zauvijek. Sve mora stati, ušutjeti, povući se, kako bi moglo ponovno započeti ciklus.
Stoga, Morana nije zamišljena kao vječna vladarica. Kad se ispod smrznute zemlje pojavi prvi nemir, kad voda pod ledom počne pjevati svoju pjesmu, njezina se moć polako razrjeđuje. To se ne događa naglo. Kao što je i došla tiho, tako se i povlači, ostavljajući iza sebe red i tišinu. Ljudi su to znali i zato su joj u proljeće davali oproštaj. Od slame, granja i stare tkanine stvarali su njezin lik, na taj način davajući joj oblik od kojeg se mogu oprostiti i koji može otići. Nosili su ga kroz selo, kroz blato i snijeg koji se topio, pjevajući pjesme stare poput same zime. Potom bi ga predali vatri ili vodi, silama koje brišu granice, ali i prenose pamćenje.
Taj čin nije bio pobjeda, nego ravnoteža. Morana odlazi jer mora, isto kao što se mora i vratiti. Zima se povlači, ali ne nestaje. Ostaje u hladnim jutrima, u iznenadnom mrazu, u tišinu koja se spusti na zemlju prije snijega. Ostaje u kostima zemlje i sjećanju ljudi.
Legenda kaže da Morana uvijek čeka na rubu vremena, ondje gdje se dan lomi u noć, a život ulazi u san. Kad se ponovno pojavi prvi mraz i dah stegne pluća, znat ćemo da se vratila.
Jer bez nje, svijet bi se iscrpio. Bez zime ne bi bilo dubine, bez tišine ne bi bilo smisla. Morana je ona koja zatvara krug, spušta zavjesu i čuva svijet dok se odmara. U njezinoj hladnoći ne leži samo kraj, nego strpljenje, pamćenje i obećanje novog početka.
