Vještica - ona koja zna

Vještica nije mit. Nije ni maska koju su joj drugi stavili. Vještica je sjećanje. Živa nit koja spaja zemlju pod našim nogama, nebo nad nama i ritam u našoj krvi.

Ona je žena znanja - vješta, ona koja zna. Njene ruke mirišu na bilje koje liječi i na zemlju koja hrani. U njenom pogledu su ogledišta neba i vode. Ona čita znakove vjetra, kretanje zvijezda, šum šume. Njoj nije potrebno da vjeruje - ona zna.

Oko vatre, u dugim noćima, žene su sjedile i učile jedna drugu. Učile kako skuhati napitak od biljke koja umiruje bol. Kako prepoznati vrijeme kada će duša zakucati na vrata svijeta i roditi se. Kako umiriti srce pjesmom, kako vratiti ravnotežu kroz dodir i riječ.

To znanje nije zapisano u knjigama, prenosilo se šapatom, pjesmom, rukama koje pokazuju, očima koje gledaju. Znanje koje je teklo kao rijeka, od majke kćeri, od bake unuci. I dok se se riječi prenosile šaptom, svaka je vodila natrag - u šumu.

Šuma je bila njen hram. Znala je gdje raste kantarion, gdje se krije valerijana, koje drvo daje zaštitu, koje snagu, koje pročišćenje. Za nju je šuma bila svijet u kojem žive duhovi, vile, preci.

U šumi vještica nije sama. Svako šuštanje lišća, svaka ptica, svaki kamen je znak. Tamo gdje prolazimo nesvjesno, ona vidi mapu svijeta.

Mjesec joj je ogledalo. Kad je mlad, ona postavlja namjere, kad je pun, zna da je vrijeme snage i obilja. Kad počinje opadati, ona pušta ono što joj više ne služi. Kad nestane u tami, povlači se i ona - u introspektivu, u tišinu, u razgovor s unutarnjim glasom.

I sama žena je Mjesec. Njena krv pleše u istom ritmu. Zato svaka žena u sebi nosi kalendar svemira - kroz vlastiti ciklus ona zna kada je vrijeme rasta, kada povlačenja.

Kada su došla vremena straha,sve ono što je vještica znala postalo je smetnja:

njezina sloboda - prijetnja

njezino znanje - hereza

njezina snaga - opasnost

Tisuće žena gorjelo je na lomačama, ali time nije ugašeno sjećanje. Plamen je samo prenio njihovu priču dublje - u zemlju, u krv, u šapat koji je preživio, u snagu koja kola venama.

Zato danas, kad se sjetimo, mi ne prizivamo nešto davno i zaboravljeno, mi prizivamo ono što je uvijek bilo u nama. I svako sjećanje ima svoje lice, svaka priča čuva duh.

I dok sjećanje pulsira kroz naše vene, ono nas vraća zemlji iz koje smo nikli. U našim šumama i rijekama, u dahu noći i plamenu ognjišta, još žive stare priče - slavenske, naše.

U slavenskim šumama, gdje granica između vidljivog i nevidljivog postaje tanka, živi baba Jaga. U bajkama opisana kao strašna starica, ali u svojoj biti - čuvarica vrata.

Njezina koliba stoji na kokošjim nogama. Ona se okreće, ne otvara se svakome. Samo onome koji zna izgovoriti pravu riječ. Onaj koji se ne boji tame, može ući. Baba Jaga iskušava. Traži od junaka ili junakinje da očisti kuću, nahrani vatru, izdrži noć pod njenim krovom. To nisu sitni zadaci - to su simbolična putovanja. Onaj koji ih završi, više neće biti isti.

Jer baba Jaga nije tu da daruje lako. Tek kad vidi da si spremna. Njeni darovi nisu zlato niti bogatstvo, njeni darovi su snaga, uvid i nova duša.

Baba Jaga jede - ali ono što ona ‘‘jede’’, nije tvoje tijelo, nego tvoje iluzije. S njom umire stari ti, kako bi se rodio novi ti.

Vještica danas nije ona iz bajke. To je svaka žena koja se sjeća. Ona koja zna da u tišini može čuti odgovor.

Ona koja zna da biljka ima glas, da krv ima ritam, da mjesec ima ogledalo.

Ona koja ne traži dopuštenje da bude svoja.

Biti vještica danas znači vratiti se sebi. To nije maska - to je prisjećanje. Na vatru oko koje su sjedile naše bake, naše pretkinje. Sjećanje na šumu koja nas uči. Prisjećanje na mjesec koji je uvijek nad nama.

Vještica je ona koja pamti.

Pamti šumu.

Pamti Mjesec.

Pamti vatru.

I kad zatvoriš oči, možeš je osjetiti i u sebi - jer ona nikada nije nestala. Samo je čekala da se vratiš.