mokoš - velika majka, tkalja sudbine, zaštitnica žena
U staroslavenskoj predaji sve se odvija u ciklusima: dan se rađa iz noći, mjesec izrasta iz tame, život niče iz smrti. U središtu tog vječnog kruga stoji žena - ona koja svojim tijelom i duhom odražava ritmove prirode.
Iz te duboke povezanosti žene i Zemlje rađa se Mokoš, Velika Majka, božica plodnosti, tkalja sudbine i zaštitnica svih žena. Ime joj dolazi od riječi mokra, vlaga - od one iste vlage iz koje niče život. Ona je zemlja koja prima sjeme, voda koja hrani, dah koji oživljava. U njoj se spajaju sve snage koje rađaju i preobražavaju. Zato su je naši preci štovali kao utjelovljenje plodnosti i životne sile.
Prinošeni su joj darovi od lana, konca i tkanine, jer je smatrana tkaljom sudbine. U njezinim rukama svaka je nit postajala život jednog čovjeka, jedan tok postojanja.Žene su ju prizivale dok su tkale, prele i rađale, svjesne da je u tom činu njihovo stvaranje odraz njezina.
Zamisli Mokoš kako u rukama drži predivo života. Svaka nit što se izvija iz njezinih dlanova nosi ime, dah i put jednog bića. No ona ne tka sama - naša volja, odluke i snovi prepliću se s njezinim nitima, tvoreći tapiseriju postojanja. Ona nas uči da život nije kaos, nego tkanina u kojoj se svjetlost i tama ne bore, već isprepliću. U tom svetom tkanju i radost i gubitak imaju svoje mjesto.
U ženskom tijelu Mokoš živi kroz ritam ciklusa. Svaka faza - od stvaranja do odmora - sveti je čin u njezinom krugu. Menstruacija, koja se nažalost, doživljava kao slabost, u njezinom simbolici postaje trenutak oslobađanja i vraćanja sebi. To je vrijeme kada se stare niti otpuštaju, a prostor otvara za novo tkanje. To je Mokošina poruka: ‘‘Nema tame bez smisla. Nema povlačenja bez obnove.’’
Petak je bio dan žena, dan svetog predaha. U slavenskim su se selima tada gasile teške brige, a žene su se okupljale u krugu, pjevale tkale i dijelile priče. Bio je to njihov ženski hram u vremenu - prostor u kojem su smjele biti ono što jesu: stvoriteljice, majke, bake, čuvarice vatre i njegovateljice života. U njihovom smjehu i šapatu živjela je Mokoš - u svakoj niti koju su prele, u svakom dahu zajedništva.
Kad zemlja u jesen vraća svoje plodove, kad se zrak zgušnjava i lišće polako pronalazi put prema zemlji, tada Mokoš postaje najbliža. Ona šapuće: ‘‘Pusti. Ne boj se ogoljenosti. Kao što zemlja otpušta plodove, i ti možeš otpustiti ono što ti više ne služi.’’ U tom trenutku priroda i žena dišu istim dahom - obje se povlače unutra, u tišinu, u duboko znanje da će se novi život ponovno roditi.
Mokoš nije samo božica iz davnine - ona je unutarnji glas svake žene. To je onaj tihi, mudri dio nas koji zna njegovati, hraniti i stvarati, ali i onaj koji zna stati, pustiti, prepustiti se promjeni. Kad prigrlimo vlastitu cikličnost, kad prestanemo tražiti stalnost u svijetu koji diše u valovima,tada Mokoš ponovno oživi u nama. Ona je ritam zemlje u našim tijelima, krv koja nas povezuje s Mjesecom i intuicija koja nas vodi kroz tamu prema novom svitanju.
Mokoš nas podsjeća da je otpuštanje jednako bitno kao i stvaranje. Da svaka jesen nosi obećanje proljeća. I da je u tkanju života svaka nit, svaka pauza i svaka sjena dio jedne iste, svete tapiserije.
