šumska terapija

Kad zakoračimo u šumu, ulazimo u prostor koji diše zajedno s nama. Zrak je svjež, zemlja pod nogama meka, svjetlost se probija kroz krošnje i pretvara u zlatne krugove na tlu. Možda nam je namjera ići na izlet, planinarenje, šetnju - ali šuma uvijek da mnogo više. Šuma liječi.

Što je šumska terapija?

U Japanu, 80-ih godina, liječnici su počeli preporučivati ljudima da više vremena provode u prirodi. Nazvali su to shinrin-yoku - ‘‘kupanje u šumi’’. Ideja je bila vrlo jednostavna: uroni u šumu svim čulima. Nemoj žuriti, nemoj trčati, nemoj mjeriti korake - nego samo budi.

Intuitivno znamo i osjećamo da boravak u šumi smanjuje stres, snižava krvni pritisak, jača imunitet i umiruje um. Drveće oslobađa fitoncide - prirodne supstance koje jačaju našu otpornost na bolesti. Samo nakon dvadesetak minuta u šumi, naše tijelo ulazi u stanje dubljeg mira.

Ali ono što je naizgled tek otkriveno, naši preci znali su od davnina.

Hodanje bosonog - povratak zemlji

Jedan od najsnažnijih načina da se povežemo sa šumom je hodanje bosonog. Kad skinemo cipele i osjetimo zemlju pod stopalima, vraćamo tijelu prirodan kontakt koji smo izgubili.

Svaka travka, svaka iglica, kap rose postaje poruka. Bosonog hod učvršćuje naš korak, budi cirkulaciju, aktivira živce u stopalima koji su povezani s cijelim tijelom, a još dublje - vraća nas osjećaju da smo dio zemlje, a ne od nje odvojeni.

Naši preci nisu imali takvu vrstu obuće kao danas. Njihov dodir sa zemljom bio je svakodnevan, pa su prirodno osjećali i znali ono na što se mi moramo danas podsjećati: zemlja je živa i njen dodir je iscjeljujuć.

Šuma u slavenskoj tradiciji

Za stare Slavene šuma nije bila ‘‘resurs’’, niti samo prostor za lov i sakupljanje bilja. Ona je bila hram, živo biće. Sveti gajevi, tzv. lugovi bili su mjesta okupljanja i obreda. Tamo su prinošeni darovi bogovima, slavile su se godišnje promjene i obnavljala se veza sa prirodom.

Vjerovalo se da u šumi obitavaju duhovi,vile, rusalke, Leshij - gospodar šume. Čovjek u šumi nikad nije bio sam: uvijek je bio u društvu nevidiljivih bića.

Također, šuma je bila i učiteljica. Njeni ciklusi - rađanje u proljeće, cvat u ljeto, otpuštanje u jesen, tišina u zimu - bili su ogledalo života. Za stare Slavene priroda nije bila izvan njih, već dio njih. Šuma je duh koji povezuje svjetove, prva majka koja čuva i plaši, skriva i otkriva. U šumi je sve što je bilo i sve što će tek biti.

Šuma danas

Zaboravili smo na tu svetost. Šuma je često tek destinacija za izlet, lov, mjesto za trčanje, piknik. Ali, probajmo se sjetiti. Zastanimo, udahnimo miris mahovine, skinimo cipele, osjetimo zemlju i prisjetimo se: šuma je živi hram.

Probaj hodati sporije u šumi. Ako osjetiš sigurnost, stani i bos zakorači na šumsko tlo. Nasloni leđa na drvo i osluškuj. Ne traži ništa - samo budi prisutan.

To je šumska terapija u svom najljepšem obliku: budi tamo, cijelim bićem. Bez cilja i bez žurbe.

Šuma nas podsjeća, i mi smo dio prirode. U redu je zastati. U redu je pustiti. U redu je vratiti se sebi.

Za naše pretke, šuma je bila hram, prostor susreta s božanskim. Za nas danas, ona to i dalje jeste - samo trebamo naučiti ponovno gledati je tim očima.

Meditacija: hodanje kroz šumu

U šumi si. Skini cipele, osjeti zemlju pod stopalima - možda je hladno, možda meko, možda grubo. Kako god da je, osjeti i prihvati, udahni duboko kroz nos i izdahni polako kroz usta. Još jednom, udahni mir, izdahni napetosti. Zatvori oči na trenutak i samo slušaj šumu oko sebe.

Počni hodati polako, vrlo polako. Kao da svaki korak radiš prvi put. Osjeti pete kako dodiruju zemlju, pa prste, pa cijelo stopalo. Svaki korak neka bude svjestan. Ako ti misli odlutaju, nježno ih vrati na stopala. Nema cilja, nema žurbe - postoji samo ovaj trenutak.

Dok hodaš, otvori sva čula. Pogledaj boje lišća i svjetlost koja se probija kroz krošnje. Osluhni ptice, vjetar, vlastiti dah. Udahni miris sunca, zemlje, mahovine, drveća. Ako ti je potrebno, dodirni koru stabla ili prođi rukom kroz travu. Sve je dio tebe.

Zamisli da iz tvojih stopala rastu tanki korijenčići koji se šire duboko u zemlju. Oni te povezuju sa stablima, tlom, sa cijelom zemljom. Snaga se penje kroz korijenje u tvoje tijelo. Osjeti stabilnost, sigurnost, prisutstvo. Sjeti se, tvoji preci su nekada hodali ovako, bosonogi, po istoj zemlji. Njihov korak i dalje je upisan u tlo, u svakom tvom koraku, živi i njihov korak.

Polako uspori i stani. Ostani bosonog/a, mirn/a, osjeti tlo pod sobom. Osjeti srce u grudima, dah u plućima, vjetar u krošnjama. Položi dlanove na srce i šapni u sebi: ‘‘Hvala ti, Majko Zemljo. Hvala ti, šumo. Hvala mojim precima, povezana sam i nikad nisam sama.’’

Udahni duboko još jednom i izdahni polako. Lagano otvori oči. Šuma ostaje iza tebe, ali dar koji ti je dala nosiš u sebi.