Oda mljetu

Ovo ljeto provela sam na Mljetu i ponekad mi se čini da se još uvijek nisam u potpunosti vratila. Kao da mi je negdje pod kožom ostalo more; tiho i slano, kao da me još uvijek zove natrag u onu mekoću dana koja se tamo događa sama od sebe. Mljet nije samo otok, Mljet je osjećaj. Jedan sporiji ritam, jedno mirnije disanje, nježnost koja se ne nameće nego te jednostavno obuzme bez pitanja.

Dani su prolazili kao da su rađeni od svjetlosti. Jutra su bila najtiša, onaj trenutak kad sunce klizi preko borova, a ti stojiš bosonog na toplom kamenu i slušaš more koje se jedva čuje, kao da ne želi prekinuti mir. I dok gledaš to beskrajno plavetnilo, shvatiš da zahvalnost nije velika riječ, nego mali, tihi pokret u tebi…osjećaj koji te preplavi kad shvatiš da si živ, da dišeš, da si tu, da gledaš i udišeš prizor mora.

Svakog dana otok me polako usporavao. Kao da mu je ritam srca sporiji od našeg, pa te samim boravkom uči kako živjeti bez žurbe. Gledaš valove koji dolaze i odlaze, i odjednom shvatiš da se i ti možeš tako kretati - mekše, lakše, bez potrebe da stalno negdje stižeš. I baš u tim trenucima, dok sjedim na stijeni i gledam kako se sunce lomi o more, u meni se iznenada pojavi jedna misao, jedna riječ; hvala. Ta jednostavna, a tako moćna riječ upućena svemu: Suncu, Moru, Zemlji, Mjesecu, Šumi, osjećaju, ljepoti, umoru, ljubavi, strahu, samom životu.

Bilo je prekrasno, onom dubokom ljepotom koja se dogodi kad se prepustiš, kad pustiš da te priroda dotakne točno onakvim kakav jesi, bez uljepšavanja, bez maski, bez očekivanja. Na Mljetu sam naučila da zahvalnost ne mora biti velika niti savršeno artikulirana. Ponekad je to samo osjećaj da je srce mekše nego jučer. Da lakše dišeš. Da si bliže sebi.

Večeri su bile čarobne. Cijeli otok utone u zlatnu, pa u ružičastu, pa u tamnoplavu tišinu, ima nešto gotovo sveto u tim prijelazima. Kao da se svaki zalazak dogodi samo za tebe , kao da te otok nježno umiruje i šapuće: ‘‘Vidiš da je dovoljno. Vidiš da imaš gdje biti.’’ I baš tada, dok sjedim na obali i gledam kako se dan polako gasi, osjetim najdublju zahvalnost - onu koja ne traži razlog. Samo jest.

Možda je to najveći dar Mljeta: što te nauči da je zahvalnost zapravo stanje prisutnosti. Stanje u kojem vidiš ljepotu koja ti često promakne. Stanje u kojem ti je jasno da su sitni trenuci, miris borova, sol u kosi, topla stijena pod prstima, lagani val koji dodiruje obalu, upravo oni trenuci koji te iscjeljuju.

Mljet mi nije dao samo mir, tišinu i boje koje se pamte cijeli život, nego i tihe darove mora, stakalca koje je vrijeme izbrusilo do savršenstva. Svako od njih nosi tragove valova, soli i strpljenja prirode. Upravo ta mala, naizgled nevažna blaga postala su temelj ideje koja je u procesu: linije srebrnog nakita inspiriranog Mljetom.

Ovaj nakit neće biti samo ukras, već podsjetnik. Na sporiji ritam života, na more koje pamti sve što mu ostavljamo i na našu odgovornost da prirodu čuvamo, a ne iscrpljujemo. Stakalca koja su nekad bila otpad sad dobivaju novu vrijednost; ne mijenjajući prirodu, već joj zahvaljujući.

Kao što Mljet ostaje divlji jer ga se poštuje, tako i ovaj nakit nastaje s istom namjerom: stvarati ljepotu bez narušavanja ravnoteže. Da nas svaki komad podsjeti da prava inspiracija dolazi iz prirode i da je na nama da ju sačuvamo.

I zato, iako je ljeto već prošlo, imam osjećaj da je dio mene i dalje tamo, u onoj tihoj modrini. I nosim tu zahvalnost sa sobom, kao svjetlo koje se na gasi. Kao podsjetnik da je dovoljno samo primjetiti… i srce će se samo otvoriti.