Majka zemlja je žena

Evo mene opet na iščitavanju Crvenog Mjeseca Mirande Gray. Prilikom svakog čitanja iznova se iznenadim koliko se priroda i žensko tijelo međusobno zrcale. Kao da u nama postoji skriveni kalendar koji prati ritam Majke Zemlje, bez obzira na to koliko smo se udaljile od njega.

Mali podsjetnik, sutra nam dolazi proljetna ravnodnevica, trenutak savršene ravnoteže svjetla i tame. Prag. Prijelaz. Buđenje. I baš kao što se priroda počinje otvarati, pupati i širiti, u ženi postoji faza koja nosi istu energiju, folikularna faza - njezino unutarnje proljeće.

Nakon zimskog povlačenja, introspekcije i tišine, dolazi nam suptilan, ali snažan pomak. Energija se počinje vraćati. Misli nam postaju jasnije, tijelo lakše, srce otvorenije. Tome se trebamo prepustiti i vjerovati.

Bitno je zapamtiti da u prirodi proljeće nije naglo, ono dolazi u slojevima. Prvo svjetlo, zatim toplina, pa tek onda puni procvat. Slušajući prirodu, nećemo odmah skočiti u akciju, polako ćemo se vratiti sebi, skupiti ideje, osjećati predivnu lepezu mogućnosti. To je vrijeme planiranja, istraživanja i novih početaka.

Zašto se volim vraćati Crvenom Mjesecu? Miranda nas svaki put podsjeti da je ciklična priroda žene dar, to je duboka povezanost s prirodnim ritmovima života. U ovom svijetu koji traži puno od nas i najčešće je to jako daleko od ljudske prirode (naročito ženskih potreba) lako izgubimo osjećaj za vlastite faze.

Proljetna ravnodnevica nam može doći kao savršeni podsjetnik. Govori nam da unutarnje proljeće nije samo vrijeme energije, to je vrijeme nade, potencijala. Vrijeme kada ponovno vjerujemo da možemo. Kada se ideje bude, kada osjećamo blagu znatiželju prema svijetu, kada želimo izaći iz sebe i dotaknuti život.

Možemo si postaviti par pitanja: što u meni želi procvjetati? koju sam ideju dugo držala u sebi? gdje osjećam prvi trag svjetla nakon svoje unutarnje zime?

Ne moraš imati nikakav plan, ne moraš znati kako, dovoljno je da osjetiš da se u tebi nešto budi i da to ne pokušavaš zaustaviti.

U tom duhu, donosim ti jednostavnu praksu. Ne kao zadatak, nego kao mali ritual povratka sebi. Način da svjesno zakoračiš u svoje unutarnje proljeće, nježno polako i u svom ritmu.

Mala praksa za buđenje proljeća u nama: povratak tijelu

Pronađi trenutak u kojemu možeš biti sama, bez žurbe. Ako možeš i želiš, priguši svjetlo ili zapali svijeću, neka to bude mali znak da ulaziš u prostor za sebe.

Pusti glazbu koja ti budi tijelo (preporuka: Ajeet Kaur-Dance of the Moon, moj vječni izbor za lagano buđenje energije i stvaranje osjećaja sigurnosti i mekoće).

Stani ili sjedni te na trenutak samo zatvori oči.

Udahni sporije nego inače.

Izdahni duže nego što si navikla.

Ponovi to nekoliko puta, dok ne osjetiš da si zaista prisutna.

Zatim prebaci pažnju u tijelo.

Primijeti stopala, primijeti dodirivanje poda. Primijeti težinu u nogama. Kukove. Trbuh. Prsa. Ramena. Lice.

Ne pokušavaj ništa mijenjati. Samo se upoznaj sa sobom u ovom trenutku.

Polako dopusti tijelu da se počne micati.

Možda će to biti jedva primjetno njihanje. Možda kruženje kukovima. Možda ćeš samo pomaknuti ramena, dlanove, noge.

Nemoj voditi pokret. Pusti neka pokret vodi tebe.

Ako osjetiš nelagodu ili otpor, to je dio života. Ne zaobilazi. Ostani s tim osjećajem još jedan dah.

Sada nježno stavi jednu ruku na trbuh, a drugu na srce. Osjeti toplinu svojih dlanova.

Možda ispod tvojih ruku postoji mir. Možda nemir. Možda praznina.

Što god da se tu nalazi, dobrodošlo je.

Polako počni produbljivati pokret. Dopusti tijelu više prostora. Možda ćeš poželjeti ispružiti ruke, otvoriti prsa, zauzeti više mjesta nego inače.

Možda ćeš poželjeti zatvoriti se, skupiti, zaštititi.

I jedno i drugo je u redu. Ovo je ples samo za tebe, ovo je razgovor koji vodiš sama sa sobom.

Ako ti dođu emocije, nemoj ih analizirati. Pusti ih da dođu kroz pokret, kroz dah.

U jednom trenutku možda ćeš osjetiti kako se nešto mijenja. Ne mora biti ništa veliko. Možda samo nijansa. Možda samo malo više prostora iznutra.

U tom trenutku tiho si postavi pitanje:

Gdje u meni počinje proljeće?

Nemoj tražiti odgovor riječima. Odgovor može doći u obliku topline. U obliku slike. Kao impuls za pokret. Kao tišina koja više nije teška.

Ostani nekoliko trenutaka s tim osjećajem. Tad polako počni usporavati pokret. Kao da zatvaraš krug. Kao da spremaš nešto dragocjeno.

Na kraju, stani.

Stavi obje ruke na tijelo, zagrli se. Prođi rukama po mjestima gdje osjetiš potrebu.

Udahni dublje. Primijeti sebe.

Osjeti se kao živo, promjenjivo, ciklično biće koje se na svoj način budi.

Proljeće te traži da se podsjetiš na ono što već jesi, boginja koja se budi.