MIRIS KAO MOLITVA

Djetinjstvo ima svoj miris. Ljeto ima svoj miris. Sjećanja su obojana mirisom. Zagrljaj ima svoj miris.

Unošenjem mirisa u svoj dom stvaramo emocionalni pejzaž svakodnevice. Bili to mirisni štapići, eterična ulja, kadulja, palo santo koristeći mirise shvaćamo da umor ne mora biti samo fizički. Prostor se isto umara. Zidovi upijaju naše brige, zrak pamti napetosti, tišina ponekad postane teška.

Zato, hvala mirisima.

Hvala im što nas podsjete da se energija može promijeniti bez velikih riječi. Što nas nauče da čišćenje nije uvijek vidljivo, materijalno. Što nas vrate tijelu, dahu, trenutku.

Mirisi su možda najnježniji način razgovora sa prostorom.

Ponekad o njima razmišljam kroz elemente.

Zemlja je prva koju osjetim. U toplini drveta, u dimu palo santa, u suhoj, pomalo gorkoj noti kadulje. To su mirisi koji nas prizemljuju. Koji nas vraćaju stopalima, koji nas vraćaju tijelu u sadašnji trenutak. Element zemlje nosi stabilnost. On kaže: ovdje si sigurna. Ovdje možeš usporiti. Kad zapalim nešto što miriše na šumu, na drvo, na korijen, osjećam kao da moj dom dobiva temelje, ne materijalne, nego emocionalne, podržavajuće.

Zrak pronalazimo u samom činu mirisa. U dimu koji pleše prostorom. U eteričnim uljima koja se rasprše i postanu nevidljiva, a ipak prisutna. Zrak je element misli, daha, promjene. Kada otvorim prozore i pustim da se svježi zrak pomiješa s blagim mirisom lavande ili citrusa, imam osjećaj kao da se i moje misli prozrače. Kao da se nešto pomakne, rastereti.

Vatra je plamen svijeće i element koji unosimo u paljenje palo santa, mirisnih štapića. Ona trasnformira. Pretvara drvo u dim, vosak u svjetlost, trenutak u ritual. Vatra nosi namjeru. Kad zapalim svijeću, to nikada nije zbog mirisa, to je odluka. Odluka da unesem toplinu, svjetlost, prisutnost, Vatra govori: ovdje se nešto događa. Ovdje biramo svjetlo.

Tu je i voda, U kapima eteričnog ulja, u difuzoru koji ispušta laganu paru. Voda nosi emocije. Ona omekšava. Smiruje. Kada mi treba nježnost, posegnem za mirisima koji su blagi, zaobljeni, gotovo kao zagrljaj. Voda me podsjeća da ne moram biti snažna cijelo vrijeme, Da je dopušteno samo biti.

Smatram da je tu prava snaga mirisa, u sebi nose sve elemente. I podsjećaju nas da smo i mi satkani od istih.

Kad sljedeći put zapalim štapić ili kapnem ulje na dlan, to nije bijeg od stvarnosti. To je povratak ravnoteži. To je mali, tihi čin brige.

Prostor se doista umara. Ali prostor se može i obnoviti.

Baš kao i mi.

I možda je najljepše u svemu to što je sasvim dovoljno samo udahnuti.