kozmičko stablo - priča o javu, navu i pravu
Na početku vremena, prije nego što su postojale riječi, granice ili sjećanja, postojalo je samo Veliko Stablo.
Njegovi su korijeni uranjali duboko u tišinu iz koje sve nastaje, u tamu koja poput zemlje čuva sjeme. Krošnja mu je, pak, dodirivala svjetlo - beskrajni izvor života koji daje toplinu, smisao i pokret.
A između tame i svjetla, između korijena i krošnje, prostiralo se deblo - prostor u kojem su ljudi disali, voljeli, stvarali i učili živjeti.
To Kozmičko stablo, kako su ga nazivali stari Slaveni, bilo je osovina svijet - axis mundi, kralježnica svemira. Ono je povezivalo nebo, zemlju i podzemlje u jedno živo biće, čija su vlakna prožimala sve što postoji. Sve što se rađa, što traje i što nestaje, negdje je na tom stablu - u njegovu korijenu, deblu ili krošnji.
Stari Slaveni vjerovali su da svijet nije jedno mjesto, nego tri međusobno povezana sloja postojanja. Nazivali su ih Nav, Jav i Prav - tri lica iste stvarnosti.
U Navu prebivaju duhovi i sjemenke svega što će tek postati. To je svijet dubine, snova i sjena - prostor predaka, duša i onih nevidljivih sila koje nas prate, iako ih ne vidimo.
Nav je poput tla u kojem sjeme spava, čekajući trenutak da izroni u svjetlo. Korijenje Kozmičkog stabla upija njegove tajne, crpi snagu iz prošlosti i njome brani sve što postoji.
Iz tog svijeta uzdiže se Jav - svijet ljudi, života koji diše, radi, stvara i osjeća. To je svijet ovdje i sada, onaj koji možemo dotaknuti rukama. Jav je deblo stabla, čvrsto i živo, kroz koje teče sok života.
U njemu su radost i bol, borba i stvaranja - sve što čini ljudsko postojanje.
Iznad svega prostire se Prav - svijet nebeskog reda, svjetla i božanske mudrosti. U krošnji Kozmičkog stabla prebivaju bogovi i zakoni svemira, istine koje upravljaju svime što jest. Prav nije samo ‘‘gore’’, on je i u nama - u našem osjećaju pravde, mira i smisla, u onom trenutku kad osjetimo da je sve na svom mjestu.
Ta tri svijeta nisu odvojena. Oni su isprepleteni kao vlakna jednog istog tkiva. Kozmičko stablo povezuje ih poput mosta između neba i zemlje, svjetla i tame, sna i jave. Kad čovjek zaboravi odakle potječe, njegovo se korijenje suši. Bez njega deblo slabi, a krošnja gubi snagu za širenje prema nebu,
No, tko pozanje svoje korijenje, tko zna otkud je izrastao - taj može rasti visoko, bez straha od pada.
Kozmičko stablo nas uči:
‘‘ Ravnoteža je sveta. Tko razumije tamu, može razumjeti svjetlo. Tko poznaje dubinu, može dosegnuti visinu. ‘‘
U tome leži najveća poruka Kozmičkog stabla - sve se mora držati u skladu.
U starim se pričama govori da duša, nakon smrti, silazi niz korijenje - kroz Nav - kako bi se pročistila i pripremila za novi uspon. Kad dođe vrijeme, ponovno se rađa kroz Jav, kako bi jednog dana dosegnula Prav - svjetlost, red, mir.
Tako se život ne prekida, nego kruži, kao što voda iz oblaka silazi rijekama, a rijeke se vraćaju moru. Ništa ne nestaje. Sve se samo mijenja i vraća sebi.
Kozmičko stablo živi i danas.
Diše u svakom čovjeku koji hoda zemljom i gleda prema nebu. Njegovo korijenje je u tvojoj prošlosti, u tvojim precima i sjećanjima. Njegovo deblo je u tvojim djelima, u svakom trenutku tvoje svakodnevice. A njegova krošnja širi se u tvojim mislima, snovima i nadama.
Ako zastaneš i poslušaš, čut ćeš kako ti tiho šapuće staru istinu:
Svijet postoji samo dok je povezan.
Ti si stablo između neba i zemlje.
U tebi istovremeno prebivaju Jav, Nav i Prav.
Tko to spozna, zna da nikada nije sam - jer svaka misao, svaka kap kiše, svaki dah i svaka iskra života samo su dijelovi jednog, istog života.
