legenda o kleku
U davna vremena, kad su rijeke imale glas, a šume šaputale ljudima, zemljom su hodali divovi.
Jedan od njih, onaj koji nosi oluju, koji diže rijeke, ruši stabla. Snaga sama. Sin kamena i oblaka, stvoren od groma i kiše, nad Ogulinom stoji Klek. Njegov korak tresao je zemlju, a njegov glas mogao je preplašit i gromove. Toliko je bio samouvjeren da je digao ruku i na same bogove. Htio je pokazati da je i on vrijedan štovanja, da se i njemu treba klanjati.
Ali bogovi ne trpe oholost. Jedne olujne noći, kad su munje lomile i parale nebo nad Gorskim kotarom, grom ga je pogodio nasred čela. Kad je div pao, noć je postala duga i teška, Mjesec se skrivao, a nebo je plakalo. Tada su došle vile. Izašle su iz magle i svjetlile su poput mraza. Svaka je bila ljepša od svitanja, a zajedno su bile poput mora svjetlosti.
Sletjele su na planinu, rasplele svoje duge kose i plakale nad njim. Zavapile su takvim glasom da su i rijeke prestale teći, a šume utihnule. Suze su im pale po njegovim ramenima i postale potočići koji i danas teku niz Klek.
Bogovi su tad prokleli vile zbog njihove ljubavi prema Kleku i otada vile ne smiju napustiti Klek. U svakoj noći kad mjesec zarije svoj nos među oblake, one dolaze na vrh, okupljaju se i plešu. Kažu da se planina tada lagano pokrene, kao da diše i da se tad s visina čuje smijeh koji nije ljudski,
Davna je priča da vile s Kleka pletu vjetar i donose oluju. Kad krovovi zadrhte,a dimnjaci zvižde kaže se da češljaju Klekovu kosu. Kad grom zagrmi, vjeruje se da div u snu diše dublje. A kad snijeg prekrije planinu do ramena, ljudi se smire i pomisle: ‘‘Sad naš čuvar spava, dokle god leži, mir je.’’ Neki tvrde da su vidjeli vile, da su im došle u snove. Ali tad, bolje šutite, vile ne vole da ih se spominje.
Jedna legenda govori da se davno jedan pastir iz sela Bjelskog odlučio zaputiti na Klek da vidi jesu li priče istinite. Popeo se noću, sa svjetiljkom i psima kao čuvarima. Psi su uznemireno lajali, čak je i svjetlo htjelo pobjeći titrajući, ali pastir nije stao. Kad je došao na vrh, vidio je kako se nad kamenim ramenom planine diže svjetlost - poput tisuću krijesnica što se kreću u krug. U sredini stajale su vile, gole do pasa, dugih kosa, raširenih ruku. Pjevale su, tiho i ujednačeno, upravo kao da nekoga dozivaju.
Pastir zastane, ujedno prestravljen i očaran. Nije znao što da učini. Tada se začuje dubok uzdah iz planine, poput tutnja groma, i vile zastanu. Okrenu se prema njemu, sve do jedne. Svjetlucavih očiju poput samog leda pogledaju pastira duboko u dušu. Pastir uzvikne, ali glas mu stane u grlu. Sljedeće jutro, psi se vratili sami bez gospodara. Pastir nije pronađen, ali ljudi su se zaklinjali kako su noćima čuli njegovo ime kako odjekuje zrakom kao da ga sama planina progovara.
I tako je Klek ostao ono što je i danas - granica između svijeta ljudi i svega onoga nevidljivog. Kad se navuče oluja nad ogulinskim nebom, kad se munje igraju oko Klečkih stijena, ljudi zarvaraju prozore i gase svjetla. Vjeruje se da se tada vile okupljaju, a planina diše još dublje.
Nemojmo zaboraviti, svaka legenda nosi upozorenje.Jer sam Klek jednom će ustati. Ne iz gnjeva, nego zbog svijeta koji više neće vjerovati u ono staro i sveto. Kad prestanemo čuti glas vjetra, osjećati miris zemlje, kad prestanemo gledati u zvijezde na nebu, tada se će se div pomaknuti, a vile poletjeti.
Zato, i danas kad u Ogulinu padne noć i kad planina postane tamna sjena na nebu, zastanimo i udahnimo na trenutak. Poštovanje se iskazuje tišinom.
A negdje u toj tišini, Klek diše s nama. Velik, usnuli čuvar koji još uvijek pamti kako je bilo kad su ljudi i priroda govorili istim jezikom.
