moć zahvalnosti
Zahvalnost je kao tihi šapat koji nas vraća k sebi, čak i onda kad se čini da se oko nas sve ubrzava, stišće ili rasipa. Nije to neka velika filozofija, ni potreba da se svaki dan pišu liste niti da se trudimo vidjeti svijet ružičasto. Zahvalnost je puno jednostavnija, mekša… više kao unutarnji dah nego zadatak. Ona se pojavi kad se na trenutak zaustavimo i primijetimo nešto što bi nam inače promaknulo; toplinu šalice u rukama, mir koji se spusti kad zatvorimo oči, osjećaj da nismo potpuno sami, ili spoznaju da smo već preživjeli dane koji su izgledali puno teže od dana u kojem se nalazimo.
Ponekad mislimo da moramo osjećati zahvalnost da bi mogli biti zahvalni. Ali zapravo je istina potpuno drugačija: tek kad se usudimo primijetiti sitnice, osjećaj se samo polako pojavi. Zahvalnost je poput svjetlosti koja se pali tek nakon što pritisnemo prekidač, ne prije. U početku je možda samo misao, kao da se podsjećamo: ‘‘ovo je dobro…ovo je dovoljno…ovo je lijepo iako je maleno.’’ A onda, sasvim neprimjetno, misao postane osjećaj koji omekša nešto u nama.
Zahvalnost nas vraća u sadašnji trenutak, a sadašnji trenutak jedini je prostor u kojem zapravo postoji mir. U prošlosti često tražimo krivnju, u budućnosti sigurnost, ali zahvalnost nas lagano prizemljuje u ono što već jest. I odjednom usporedbe sa drugima izgube važnost. Kao da se u nama rodi tišina koja govori: ‘‘dovoljno je.’’ I ta riječ, toliko jednostavna, zna biti najdublji lijek.
Ono što je najljepše jest to da zahvalnost mijenja ne samo našu unutrašnjost nego i način na koji se pojavljujemo pred drugima. Kad smo zahvalni, mekši smo. Ne reagiramo tako brzo iz straha, ne sudimo tako lako, ne držimo se tako čvrsto za vlastita uvjerenja. Ljudi to osjete, u načinu na koji slušamo, u načinu na koji se smijemo, u toplini pogleda. Zahvalnost otvara vrata u nama koja ego ne zna otvoriti. Na taj način, radimo promjenu u svijetu. Pokazujemo da postoji alternativni izbor.
I ne mora to biti ništa veliko. Ponekad je dovoljan samo jedan trenutak u danu kad zastanemo i kažemo: ‘‘Primjećujem ovo.’’ Možda je to jutarnje svjetlo, možda nečiji glas preko telefona, možda samo osjećaj da hodamo bez žurbe, da udišemo. I moguće da je to već dovoljna čarolija za taj dan.
Zahvalnost ne mijenja nužno okolnosti, ali mijenja nas, a to je ponekad više nego dovoljno. Kad pogledamo svijet iz tog mjesta, sve izgleda mekše, pristupačnije, bliže. Kao da život, unatoč svemu, želi biti dobar prema nama,kao da nas podržava…samo trebamo zastati dovoljno dugo da to primjetimo.
