samhain iliti noć vještica
Noć 31. listopada od davnina bila je noć prijelaza, trenutak kada završava jedno godišnje kolo i počinje drugo. Stari Kelti tu noć su zvali Samhain - kraj ljeta i početak mračne polovice godine.
Bila je to granica ne samo između svjetlosti i tame, nego i između svjetova živih i mrtvih. Vjerovalo se da se upravo te noći veo koji razdvaja dimenzije stanji i da duše mrtvih mogu neometano koračati među živima. Neki bi dolazili u miru, donoseći blagoslove, a neki s namjerom izazivanja nemira.
Dok bi sumrak obavijao brda i doline, na visovima palile bi se goleme vatre. Njihov plamen treperio je kao stražar između dvaju svjetova. Ljudi su se okupljali oko vatri, bacali bi u plamen posljednje plodove žetve, zahvaljujući zemlji i pozdravljajući Sunce koje se povlačilo. Vatra je imala dvostruku ulogu: štit protiv mračnih sila, ali i svjetionik koji je mrtvima pokazivao put do kuće. Noć Samhaina bila je noć straha i poštovanja, noć kada se nije izlazilo bez zaštite.
Kako bi zbunili duhove i spriječili mogući ulazak u duše živih, ljudi su se maskirali u životinje i nadnaravna bića. Krzna, rogovi i drvene maske skrivali su lica živih, tako da lutajuće duše nisu mogle prepoznati tko pripada kojem svijetu. Taj stari običaj prerušavanja, kao što i sami znamo, preživio je do danas i prerastao u kostimiranje. Također, na pragovima kuća i prozora ostavljani su hrana i piće kako bi kuće bile pošteđene ljutnje predaka i nevidljivih putnika, te se tako rađa praksa, koju danas poznajemo kao ‘‘trick or treat’’.
Ujedno bila je to noć i proricanja; u plamenu vatre i šaptu pepela tražili su se odgovori o budućnosti. Jabuke, simboli besmrtnosti i vječnog života korištene su u ljubavnim gatanjima. Orašasti plodovi bacani su u vatru, a način na koji bi gorjeli govorio bi o vjernosti i snazi odnosa. Budućnost i prošlost, život i smrt, sve je bilo pomiješano u noć Samhaina.
Da se razumijemo, nije to bio samo vanjski obred, nego i unutarnji. Bio je to trenutak kad se čovjek suočava sam sa sobom, sa sjenama koje nosi unutar sebe i sa stvarima koje treba pustiti kao što lišće otpada s drveća, tako su i ljudi puštali ono što više ne služi; stare navike, strahove,tuge. Bila je to noć introspekcije, noć smrti koja vodi prema ponovnom rođenju.
Kasnije, kada su kršćani preuzeli keltske zemlje, Samhain preobražen je u blagdan svih svetih i dušni dan, ali staro nikada nije nestalo. U plamenu svijeća, u molitvi za mrtve, u običaju darivanja i u štaptu noći, živi uspomena na drevni festival.Kako su irski doseljenici prenijeli svoje običaje u Ameriku, te ih spojili s novim elementima, nastalo je ono što danas poznajemo kao Halloween.
Ipak, nemojmo zaboraviti, iza šarenih lampiona od bundeva, kostimiranja, odlaska na groblje, i dalje živi poruka: u ovoj noći svjetovi se dodiruju, ono što je mrtvo hoda s nama, a ono što živi može vidjeti i osjetiti onu stranu. U tišini tame i treperenju plamena, Samhain nas podjeća da smrt nije kraj, nego prijelaz, da tama nije neprijatelj, već vrata prelaska. Da naši preci nisu daleko, štoviše, prisutni su,u svakom dahu, koraku, plamenu svijeće i svakom sjećanju.
Zato, kad padne noć na 31. listopada, kada lišće zašušti pod nogama, a plamen svijeće bude treperio, možda ćemo osjetiti šapat iza leđa. Možda ćemo osjetiti da nismo sami. To su preci, duhovi, sjenke, svi oni čekaju da za njih zapalimo svijeću, da ih se sjetimo i podijelomi jedan trenutak s njima. Jer Samhain nije samo noć mrtvih, to je i noć živih. Noć kada svi udištemo isti zrak, kad se staro i novo rukuju, a svjetlost i tama sjede jedna nasuprot druge, gledajući se bez riječi.
