jesen kao učiteljica života

Jesen dolazi tiho, ali odlučno. Ujutro zrak postaje hladniji, svjetlost mekša, boje oko nas snažnije u svojim posljednjim trenucima prije mirovanja. I dok se šuma glasa pod mokrim korakom, osjetim da me i ove godine jesen poziva na isto, na otpuštanje. Ne nasilno, ne s otporom, nego s povjerenjem, onako kako to čini i priroda.

Priroda nikad ne zadržava ono čemu je došao kraj. Drveće ne pokušava zadržati svoje lišće, niti cvijeće svoje ljetne boje. Sve što je odslužilo svoju svrhu polako se vraća zemlji, pretvara se u hranu za nešto novo. U tom ritmu skriva se naizgled jednostavna, ali moćna lekcija, da i mi, baš poput prirode, moramo pustiti ono što nam više ne služi, stoga moramo osloboditi prostor za novo.

Zato zastani. Udahni duboko i pitaj se što ti jesen poručuje. Možda je to poziv na usporavanje, opraštanje, otpuštanje. Pogledaj unutar sebe: koje te misli više ne hrane, koji strahovi ti više ne služe, koja očekivanja nosiš, a već su te umorila? Jesen ti pruža priliku da sve otpustiš, nek padne na tlo, predaj Majci Zemlji i dopusti da vjetar sve odnese.

Otpuštanje nije kraj, nego povjerenje. Nije slabost, nego nježna hrabrost da priznaš kako se mijenjaš. I možda, baš sada, možeš si dopustiti da budeš mirnija. Da više slušaš, manje pokušavaš. Da umjesto težine odabereš lakoću.

Ako ti treba putokaz, možeš započeti s malim ritualima. Ujutro, kad ustaneš, otvori prozor, udahni svjež zrak. Pogledaj kako se svijet mijenja iz dana u dan i dopusti da te to podsjeti kako je promjena prirodna. Zapiši tri stvari koje želiš otpustiti. Nema nikakvih pravila, to mogu biti misli, obaveze, emocije ili navike. Dok pišeš, nemoj analizirati, samo pusti da ispliva. Kad završiš, pročitaj ih i osjeti olakšanje. Možeš ih i simbolično spaliti, ili jednostavno zatvoriti bilježnicu i reći: ‘‘Hvala, bilo je dovoljno.’’

Prošeći bez žurbe. Obrati pažnju kako lišće pada, nijedno se ne žuri, nijedno se ne opire, već svaki pada u vlastitom ritmu, u vlastitom trenutku. Možda ti taj prizor pomogne da i sama osjetiš da se ne moraš forsirati, da tvoje vrijeme dolazi.

Jesen nas ne poziva da odustanemo, nego da se vratimo; sebi, tišini, dahu. Da vjerujemo da prostor koji nastaje kad nešto otpustimo nije praznina, nego poziv. Poziv novom rastu kojeg možda još ne vidimo, ali koji klija duboko u zemlji našeg bića

I zato, ove jeseni, umjesto da se boriš protiv promjena, pokušaj ih pozdraviti. Pogledaj lišće koje pada i reci sebi: ‘‘Mogu i želim pustiti.’’ Kad otpustiš ono što ti više ne služi, oslobađaš prostor za ono što jesi.

Zatvori oči na trenutak.

Udahni duboko, i dok izdišeš, osjeti kako se to što te steže lagano napušta tvoje tijelo.

Zamisli da si stablo, uspravno, mirno, ukorijenjeno u zemlju.

Vjetar prolazi kroz tvoje grane i odnosi ono što ti više ne treba.

Ne moraš ništa zadržavati.

Ne moraš ništa požurivati.

Sve što puštaš, vraća se Majci Zemlji koja te podržava.

Udahni još jednom, nježno, s povjerenjem.

Ova jesen nije kraj, ona je samo prostor koji otvaraš za sebe.