Zimski solsticij
Zimski solsticij dolazi tiho. Ne traži pažnju, ne najavljuje se bukom niti svjetlom, već tišinom koja se spušta na svijet. Sunce doseže svoju najnižu točku, dan se povlači do kraja, a tama preuzima prostor. No ta tama nije praznina. Ona je maternica zime, prostor u kojem se život povlači kako bi se obnovio. I upravo u toj noći, gotovo nevidljivo, započinje povratak svjetla.
Za stare narode taj trenutak bio je svet. Slavio se kao Yule, vrijeme prijelaza, zatvaranja i tihog ponovnog rađanja. Vatra je gorjela kao znak Sunca koji se vraća, ali i kao simbol unutarnjeg ognja; onog koji ne nestaje čak i kad vanjski svijet miruje. U domove se unesilo zimzeleno bilje, kao podsjetnik da život opstaje i u hladnoći, u tami, u mirovanju. Sve je bilo prožeto osjećajem poštovanja prema ciklusima prirode i spoznajom da se ponekad moramo strpiti i čekati.
Zimski solsticij nosi izrazito žensku energiju. Onu energiju koja ne osvaja, već prihvaća. Nije vrijeme djelovanja, nego osluškivanja. Poput arhetipa Velike Majke, zima štiti sjeme dok ono miruje u zemlji, daleko od pogleda, daleko od svjetla. U tom smislu tama solsticija nije suprotnost životu, već njegov početak. Uči nas da se povučemo bez krivnje, zastanemo bez opravdanja i vjerujemo procesima koje ne možemo ubrzati.
Ovo je vrijeme smrti starog Sunca i rađanja novog. No to rođenje ne dolazi u bljesku, već u tišini. Prvi dani nakon solsticija jedva su primjetno duži, ali upravo u tome leži njihova snaga. Promjena se događa onda kada je i ne vidimo. Ta je spoznaja duboko utješna - posebice u trenucima osobnih zima, kada nam se čini da se ne mičemo, da stojimo na mjestu, a zapravo se iznutra pripremamo za novi ciklus.
Danas kad smo često odvojeni od prirodnih ritmova, zimski solsticij može ponovno postati osobni, intimni obred povratka sebi. Ne zahtijeva složene rituale niti posebna znanja. Dovoljna je svijeća, tišina i iskrena namjera. U noći solsticija, ili danima oko njega, možemo ugasiti svjetla, zapaliti jednu svijeću i sjesti u miru. U tom trenutku, zapitajmo se: što je u meni došlo do kraja? što sam spremna otpustiti? koje sjeme želim položiti u tamu, bez neke potrebe da odmah nikne?
Završni ritual može biti jednostavan i tih. Na komadu papira zapišu se riječi, osjećaji ili obrasci koje želimo ostaviti iza sebe i papir, pažljivo i sigurno, zapalimo na plamenu svijeće ili simbolično poderemo. Nakon toga, u tišini izgovorimo jednu namjeru za nadolazeći ciklus - ne kao plan, već kao osjećaj. Mir. Snaga. Povjerenje. Strpljenje. Pustimo svijeću da gori još nekoliko trenutaka, kao znak da je svjetlo već tu.
U svijetu koji stalno traži rast, zimski solsticij podsjeća nas na vrijednost povlačenja. Na mudrost tame koja čuva, skriva i njeguje ono što još nije spremno za dan. To je noć u kojoj ne moramo znati odgovore, niti imati smjer. Dovoljno je povjerenje - u tijelo, u ciklus, u vrijeme.
U toj tišini nema poraza, nego samo duboko, zimsko disanje svijeta. Dok vani vlada mrak, negdje ispod površine već se događa pomak. Nevidljiv, tih i stvaran. Jer svjetlo ne dolazi kao nagrada, već kao prirodan nastavak svega što je imalo hrabrosti mirovati.
